Sohbet petkom   01-05-2026

Gospodaru, pokloni nam mudrost i udruži nas sa dobrim i čestitim robovima Tvojim!

Uzvišeni Allah kaže: “A ako ti Allah dade kakvu nevolju – niko je osim Njega ne može otkloniti. A ako ti zaželi dobro – pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti. On njome daruje onoga koga hoće od robova Svojih. On prašta i milostiv je.” (Junus, 107)

Postoje trenuci u životu kada se čovjek nađe na raskršću: između onoga što vidi i onoga u što vjeruje. Kada mu se učini da su vrata zatvorena, i da sudbina zavisi od pogleda, riječi ili odluka drugih. I dok tako razmišlja, srce mu postaje vezano za stvorenja – slaba, promjenjiva, prolazna. Priroda čovjeka je da traži izlaz. Ide od vrata do vrata, od čovjeka do čovjeka, od uzroka do uzroka.

A Uzvišeni Allah u ovom ajetu jasno nam kaže: “Niko je osim Njega ne može otkloniti.”

To ne znači da uzroci ne postoje. Postoje. Lijek liječi, prijatelj pomaže, ruka podiže. Ali nijedan od njih nema moć sam po sebi. Oni su samo sredstva. Zato vjernik ne odbacuje uzroke – ali srce ne veže za njih. Njegova nada ne počinje s ljudima, niti se završava na njima. Jer, čovjek kada zapadne u teškoću, instinktivno traži izlaz. Obraća se ljudima, traži rješenja, oslanja se na sredstva.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Znaj da kada bi se cijeli svijet sakupio da ti donese korist – neće ti je donijeti osim onako kako je Uzvišeni Allah odredio. I kada bi se sakupili da ti nanesu štetu – neće ti je nanijeti osim onako kako je Uzvišeni Allah odredio.”

Koliko je samo ljudi pokucalo na mnoga vrata – a vrata su ostala zatvorena. A onda su, u jednom trenutku iskrenosti, podigli ruke prema svom Gospodaru – i vrata su se otvorila bez ključa.

Mudra izreka: “Ljudi ti mogu zatvoriti vrata – ali Uzvišeni Allah ti otvori put gdje vrata ni ne trebaju.”

I zato vjernik, kada ga pritisne tuga, ne govori: “Gotovo je.” On ide na sedždu i kaže: “Allahu moj, ako je dobro od Tebe – niko ga ne može zaustaviti. A ako si Ti sa mnom – ja nisam sam.”

Jedan čovjek se izgubio u pustinji. Bez vode, bez nade, iscrpljen.
Sjeo je pod stijenu i rekao: “Allahu moj, ako je ovo moj kraj – zadovoljan sam. A ako imaš za mene još dana – podari mi izlaz.”
Nakon trenutaka tišine, začuo je kapanje. Iz pukotine u stijeni potekla je voda. Kasnije je govorio: “Kada ti Uzvišeni Allah želi nešto darovati – darovat će ti, pa makar iz kamena.”

Imam Šafija, rahimehullah je rekao: “Ne možeš udovoljiti svima. Zato udovolji Onome Koji je dovoljan za sve.”

Ibn Mesud, radijallahu anhu, je rekao: “Ne žali za onim što ti je izmaklo – ako znaš da ti to nije bilo određeno.”

Imam Ahmed ibn Hanbel, rahimehullah, je rekao: “Ako te ljudi ostave, a Uzvišeni Allah te ne ostavi – nisi sam. Ali ako te svi prihvate, a Uzvišeni Allah te ostavi – zaista si izgubljen.”

Jedan šejh je rekao: “Ljudi ti pomažu dok imaju interes. A Uzvišeni Allah ti pomaže jer On je Milostiv – a ne jer ima koristi od tebe.”

Allahu, učini nas od onih koji se oslanjaju samo na Tebe. Očisti naša srca od zavisti i straha od ljudi. Podari nam smiraj u Tvojoj odredbi i nadu u Tvojoj milosti.